KRISTINA: Antune, budući da si ti krivac za ovu izložbu, molimo te da nam se ukratko predstaviš kako bi i oni koji te ne poznaju dobili potpuniju sliku o tebi i o ovoj izložbi fotografija kojom si nas odlučio počastiti.

ANTUN: Ja sam Antun Ivanković, učenik 3.b razreda ove škole. Živim u Donjem gradu u kojem je i nastala većina fotografija, a u slobodno vrijeme, osim fotografiranja, rado sviram orgulje i pomoćni sam korepetitor jednog zbora mladih.

MATKO: Možeš li nam reći zašto baš fotografija? Kada i gdje je nastala ta ljubav između tebe i tog oblika umjetnosti?

ANTUN: Kao prvo, mislim da je fotografija najlakši način kako doprijeti do promatrača, tj. gledatelja. U književnim djelima često pronalazimo složene metafore koje ne mogu svi lako shvatiti, a video uradak bi iz tehničkih razloga bilo teško prikazati. Najjednostavnije rečeno, držim se izreke: Jedna slika govori tisuću riječi. Ne mogu reći točno kada i gdje se rodila ta ljubav jer su me uvijek zanimale fotografije raznih tema, a posebice one koje bi za motiv imale nešto neobično.

MATKO: Pronalaziš li u fotografiji opuštanje ili joj pristupaš kao zadatku, poslu?

ANTUN: U fotografiji pronalazim prvotno neku vrstu zadovoljstva. Najdraže mi je kada pogledam na ekran, promotrim fotografiju i zaključim: Eee, bio bi zaista grijeh ovu fotografiju promijeniti u bilo kojem smislu!

KRISTINA: U čemu pronalaziš inspiraciju? Jesu li tvoje fotografije odraz tvoga karaktera?

ANTUN: Rekao bih da inspiracija pronalazi mene i riječ je o nečem na što ne mogu utjecati, jednostavno se dogodi. Ako se u nekom trenutku pojavi nešto zanimljivo, mislim da je šteta ne zabilježiti to na ovaj ili neki drugi način.

Ne bih baš rekao da su fotografije odraz moga karaktera… možda su više odraz trenutnih osjećaja.

KRISTINA: Dogodi li ti se ikada nedostatak ideja i kako to rješavaš?

ANTUN: Ideje me nikada nisu napustile. Kada se stvari odvijaju spontano, tada i zanimljiv grafit može biti savršena prilika. Ideje su posvuda oko nas.

MATKO: Daješ li veću važnost spontanom ili planiranom fotografiranju?

ANTUN: Spontanom, naravno! Zapravo, vrlo je teško planirati fotografije, pogotovo kada uzmemo u obzir činjenicu da je nemoguće utjecati na vremenske (ne)prilike.

MATKO: Kako nastaju fotografije? Paziš li na kompoziciju, uravnoteženost, ciljani ugođaj fotografije? Postoje li neka pravila kojih se moraš pridržavati, zakoni fotografiranja?

ANTUN: Ne pazim na te stvari jer nemam vremena za sve to. Rekao bih da detalji dođu sami od sebe. Na nekim fotografijama možete uočiti ptice, a na jednoj čak i zrakoplov… to su mi postale jedne od dražih fotografija.

KRISTINA: Pogledamo li tvoje fotografije koje su izložene na hodnicima naše škole, uočavamo da imaju nešto zajedničko. Oblaci! Zašto baš oblaci? Postoji li tu nekakvo dublje značenje?

ANTUN: Već ranije pokušao sam pronaći odgovor na to pitanje i poprilično sam se namučio. Prvotno, mislim da me privlači taj spektar boja, od vrlo intenzivnih do tmurnih boja. A dublje bi značenje možda bilo da su svi ljudi, baš kao i oblaci, međusobno jednaki, bez obzira na rasu. Svi imaju emocije, svi imaju potrebe! Jednaki su!

MATKO: Kakvi su ti planovi kada je u pitanju fotografiranje? Planiraš li možda ovaj svoj zanimljivi talent usavršiti na umjetničkoj akademiji?

ANTUN: Na umjetničkoj akademiji baš i ne, mislim da više naginjem glazbi. U ovom trenutku sasvim je sigurno da ću potražiti način kako snimiti kvalitetne fotografije na profesionalnijim uređajima od svog mobitela. Usput rečeno, sve fotografije oblaka koje su školski izložbeni primjerci snimljene su mobitelom.

KRISTINA i MATKO: Antune, hvala ti puno na ovom kratkom i zanimljivom predstavljanju. Želimo ti puno sreće u daljnjem fotografiranju i u svemu što radiš.

ANTUN: Hvala i vama na ovom ugodnom razgovoru i mogućnosti da predstavim sebe i svoj rad.

Fotografije: Inja Pavlić, 3.b